Radnja memoara jednog konobara događa se upravo sada, dok čitate prve redove prvog dijela istinite priče, koju ćemo pratiti kroz vrijeme kako se i događa. Pratite i uživajte u iskustvima velikog zaljubljenika u ugostiteljstvo na njegovom putu ka ispunjenju snova.
Ukratko da se predstavim. Ja sam mladić rođen u Zagrebu davne 1994.g. U ovom tekstu ćete saznati tko sam ja, zašto sam se počeo baviti ugostiteljstvom i otkuda tolika strast za ugostiteljstvom?
Htio sam da budem fizičar
Odmalena, otkada sam sa roditeljima išao na kave, razne restorane po moru i kopnu, uvijek sam se divio konobarima i razmišljao kako bih ja jednoga dana želio biti konobar. U kasnijim godinama života nisam nikada zapravo mislio da ću biti konobar zbog toga što sam bio profesionalni sportaš i nisam baš previše razmišljao o konobarenju, odnosno, mislio sam da ću biti profesor, fizičar ili tako nešto.
Sve se promijenilo u 8 razredu. Došlo je do trenutka kada se treba upisati u srednju školu. Bilo je puno nedoumica u tom periodu, sportska gimnazija, neka tehnička škola ili „zanatska“ škola. Ali, odlučio sam promijeniti smjer u potpunosti i upisati hotelijersko-turističku školu u Zagrebu. Dobra škola, 3 strana jezika se uče, ugostiteljska grana je u pitanju , i to je bilo to! Znao sam da je to škola za mene.
Prva godina ko prva godina. Puno predmeta, puno novih stvari, ali samo jedan predmet na pameti – Ugostiteljstvo. Ništa me nije zanimalo kao to. Učenje svjetskih kuhinja, načini posluživanja , košer-trefa hrana , osobine ugostitelja, kategorizacija ugostiteljskih objekata, svjetska vina, berbe vina…..
Prva praksa na moru
Slijedila je stručna praksa na ljeto. Nije bilo samo tako lako otići na more. Nije to mogao svako. Samo učenici sa većim prosjekom od 4,5!
Ali ja nisam bio takav slučaj. Profesor ugostiteljstva koji je bio zadužen za raspoređivanje učenika me smjestio u Hotel Slavija (Baška Voda) u toku najveće sezone. Naravno, za mene je to bilo iščekivanje iz dana u dan , a iz drugog spektra gledanja, naporan rad, prvi puta raditi sa stranim gostima, ući u novu sredinu ljudi. Prošla je i ta praksa i sve je bilo odlično. Upoznao sam se sa puno ljudi. Vidio kako ugostiteljstvo ima pozitivne ali i negativne strane. Praksu sam položio sam odličnim (5) uz pregršt pohvala i poziva kada završim srednju školu da se vratim raditi u hotel ili da dođem nagodinu opet.
Nakon duge godine škole, u međuvremenu sa 16 godina na dodjeli glumačkih nagrada u HNK-u sam radio i mogu se pohvaliti i tim ugodnim iskustvom. Opet je dolazilo ljeto i opet dolazi praksa. Profesor je došao do mene i pitao me gdje želim ići. Srce me vuklo nazad u Makarsku , ali glava je htjela se usavršavati u većem hotelu, sa puno vise gostiju i većim kapacitetom učenja.
I tako sam u 6 mjesecu , 2 tjedna prije kraja škole krenuo za Krk, točnije u hotel Dražicu. Hotel sa 7 katova i kapacitetom sale od otprilike cca 550 ljudi. Rekao sam sebi ovo je pravi tvoj izazov. Iskreno to je bila prava odluka, u tom hotelu sam naučio što je to disciplina, što znači biti obučen po PS-u, uredan, i što znači slagati svaki dan salu za cca 550 ljudi!! Radio sam na buffetu, servirao i upservirao tanjure, sortirao hranu, plastiku, polirao tanjure, beštek. Pomalo dosadno kako za koga, ali meni je to bio način da budem što bliže ljudima, i uvučem im se u kožu.
Bitna je ta povezanost sa svim tim ljudima, njihova pažnja
Ako se i neko odluči biti konobar , nemojte očekivati da ćete zarađivati milijune od napojnica. Možda želite biti konobar jer vam je bitan novac, ali zaista novac ne igra nikakvu ulogu. Novca će biti ili neće biti, drugog nema. Bitna je ta povezanost sa svim tim ljudima, njihova pažnja, njihova pohvala i njihov osmijeh na licu. Konobar ne može biti svako. Dobar konobar se ne postaje preko noći i za to su potrebne mnoge godine. Nikada niko neće znati sve o svim kuhinjama svijeta, kavama, koktelima, načinima posluživanja, kulturi određenih gostiju. Svaki dan je usavršavanje za bolje sutra, za još veće znanje i spoznaju.
Nakon 2 godine odrađenih na moru , počeo sam raditi pomalo u restoranima u Zagrebu. Praksu sam odradio u hotelima u Zagrebu i krenuo raditi ljetne sezone. Dok su drugi ljetovali i uživali ja sam radio, sa ciljem da i ja zaradim naravno ali i da dobijem pravu radnu naviku. To je bilo dobro ljeto. Radio sam po 10-12 sati dnevno i zaradio poveću svotu novaca. Nakon odrađene dobre sezone došlo je vrijeme za trošenje novaca. Riješio sam pitanje auta, vozačke dozvole. Da ne duljim , vidio sam priliku i jedva sam čekao da završim školu i krenem od 5 mjeseca raditi. Tada se dogodilo nešto neočekivano u 4 mjesecu sam imao 5 ponuda za posao! Ljudi su mene zvali da idem raditi, ne ja njih, nego oni mene! Na kraju sam izabrao jedan riblji restoran na otoku Ugljanu.
Sezona je bila poprilično dobra, puno se radilo , ali i puno se zaradilo. Svemu dođe kraj, tako je i sada bilo. Počeo je fakultet, selidba u drugi grad, nostalgija za domom i konobaranjem, ali srećom stalno me je neko zvao na ispomoć, svadbe , krstitke , vikende i opet sam bio ispunjen i sretan.
Sada cik prije nove sezone par ponuda iz ribljih restorana iz Umaga,Raba, Hvara. Sve mi je bila nedoumica. Otišao sam na dogovor sa gazdom jednog zagrebačkog restorana koji mi je ponudio da vodim njegov restoran, što je prije moguće. Velika razmišljanja.
Što sa fakultetom? Što ako me to toliko bude privuklo i neću moći prestati sa tim vođenjem jer jednostavno to ugostiteljstvo je zarazno i prekinem fakultet i razočaram roditelje? Previše pitanja, previše pod pitanja. Što sa ovim? Što sa onim? Hoću li se moći ja nositi sa svime? Što ako nešto zaribam? Hoću li dobro unaprijediti restoran? Ovo mi se čini kao životna odluka… Možda je ovo samo jedna prepreka u životu ili prilika? Možda je to taj trenutak u životu koji dođe samo jednom? Možda je to prilika da za par godina već imam svoj ugostiteljski objekt o kojem sanjam…???
Ne znam, vidjet ćemo kako će se sve odvijati u toku sezone.. Hoće li me to privući ili odvući od ugostiteljstva