Često ćete u medijima pročitati o egzotičnim zemljama kao što su Sejšeli, Kostarica, Beliz i brojne druge koje se spominju kao mjesta gdje bogati ljudi i kompanije registruju tzv. offshore kompanije kako bi izbjegli plaćanje poreza u matičnim zemljama. Epitet “poreskog raja” tako dobijaju zemlje koje su zakonskim rješenjima ciljano omogućile otvaranje računa i isplate zarada uz minimalne administrativne naknade.

Pitanje izbjegavanja plaćanja poreza usko je vezano sa neosnovanim bogaćenjem pojedinaca, jer se iz naplaćenog poreza finansiraju javne ustanove od koristi svim članovima društva.

Iako oficijelno ima dosta konzervativnu poresku politiku, visoke poreske, fiskalne i parafiskalne namete, Bosna i Hercegovina je neopravdano izostavljena sa liste zemalja koje se mogu okvalifikovati kao poreski raj. Samo u slučaju Bosne i Hercegovine ne radi se o tome da su zakonska rješenja omogućila neplaćanje poreza, nego da kompanije i pojedinci jednostavno ne poštuju zakonske obaveze plaćanja poreza.

Svi smo dio lanca i sistema kojeg izbjegavamo koliko ko može kada može. Ko je više u lancu, logično, on više može da potkrada.

Razlog je prost – zato što ih za to kršenje zakona, izbjegavanje plaćanja poreza, praktično niko ne sankcioniše. Tako je zapravo utaja i izbjegavanje poreza dio poslovne prakse velikog broja pojedinaca, kompanija i institucija, a samo izbjegavanje – utaja poreza društveno je prihvaćena praksa.

Zapravo, sistem je tako i napravljen – da svi mogu pomalo krasti i varati sistem – samo oni koji su na vrhu piramide mogu krasti najviše. Zbog toga sistem i jeste tako postavljen, jer ako svi možemo pomalo varati i potkradati – naprimjer kada izdajemo stan ne plaćati porez – manje ćemo biti osjetljivi na spoznaje da ljudi u lancu iznad nas kradu i varaju mnogo više. Svi smo dio lanca i sistema kojeg izbjegavamo koliko ko može kada može. Ko je više u lancu, logično, on više može da potkrada.

Iako je kriza, posao raste

Nikada mi nije bilo jasno kako u Sarajevu broj kafića, buregdžinica, pekara, frizera i druge vrste uslužno-ugostiteljskih objekata i obrta se nikako ne smanjuje, nego, naprotiv, raste. Posao raste uprkos ekonomskoj krizi. Ugostitelji, vlasnici kafana, ćevabdžinica, pekara… voze najbolje automobile, kao i, recimo, vlasnik fabrike koja upošljava 200-300 ljudi u Njemačkoj, Holandiji ili kakvoj drugoj mnogo bogatijoj zemlji. Mnogi će reći da je to zato što u Bosni i Hercegovini postoji kultura izlazaka, ispijanja kafa, što djelomično može poslužiti kao objašnjenje, no pravi razlog je mnogo drugačiji.

Pravi razlog leži u tome što ugostitelji, kafandžije, pekari i brojne druge ugostiteljsko-uslužni objekti širom naše zemlje promet koji ostvaruju jednostavno ne evidentiraju, a samim time ni ne plaćaju porez na promet.

Neuspjeli pokušaj uvođenja reda u ovom segmentu bio je proces fiskalizacije – uvođenja fiskalnih kasa, a koji je, zapravo, koristio isključivo kompanijama koje su bili zastupnici i preprodavači fiskalnih uređaja.

Zapitajte se kada ste dobili (a zapravo i tražili) račun u pekari, kafiću, piceriji, gdje se prodaje pizza na krišku, kod frizera, u ćevabdžinici, a posebno kada ste i da li ste ikada dobili račun u nekom noćnom klubu, kafiću za vrijeme vikend izlaska, kada su ti lokali puni i kada imaju najviše prometa.

Prođite glavnom ulicom Sarajeva, ispunjenom ljetnim baštama, i posmatrajte da li iko izdaje račun za sladoled, kafu, piće u ljetnoj bašti? Ako je tako u centru Sarajeva, možete zamisliti koliko se prometa, na primjer, evidentira u Gornjem Vakufu ili Širokom Brijegu.

Neuspjeli pokušaj uvođenja reda u ovom segmentu bio je proces fiskalizacije – uvođenja fiskalnih kasa, a koji je, zapravo, koristio isključivo kompanijama koje su bili zastupnici i preprodavači fiskalnih uređaja. Proces fiskalizacije koji je kompanijama koje posluju u B2B (business to business) segmentu bio je samo i isključivo dodatni trošak, jer su svakako za svu relizaciju posla morali izdavati fakture pa na osnovu tih plaćati porez na dodanu vrijednost.

Sa ili bez fiskalnog računa proces je ostao isti. Fiskalizacija je u segmentu prema kojem je najviše bila i usmjerena – ugostiteljstvu te uslužnim djelatnostima i sitnom obrtu – u potpunosti zakazala. Tačnije- u potpunosti je obesmišljena jednostavnim potezom – izostankom kucanja prometa.

Ne izdaju račun

U većini sarajevskih, a vjerujem i objekata u drugim gradovima, mjestima, ugostitelji vam tokom boravka u objektu račun uopšte ne izdaju. Samim time proces fiskalizacije je potpunu beskoristan te se većina prometa i dalje ne evidentira, a porez koji ste platili i koji je uračunat u cijenu ide u džep vlasnika objekta. Tako u većini objekata fiskalna kasa stoji kao ikebana, a kucanje prometa svodi se na raspoloženje vlasnika objekta i ličnu procjenu koliko prometa da prijavi ili ne prijavi. Vlasnici ugostiteljskih objekata privid računa kreiraju sa listićem “narudžba”, a po kojem izvrše naplatu od kupca.

Nedavno, u noćnom izlasku u Sarajevu, u jednom popularnom kafiću, a koji se nalazi odmah prekoputa Narodnog Pozorišta, račun, čak ni na insistiranje, nisam dobio. Obrazloženje da je bilo da je fiskalna kasa ugašena.

Prijava utaje poreza uopšte ne postoji kao poziv – poruka – apel građanima.

Došao sam navečer u stan kod prijatelja, a s obzirom da živi u centru, saznao sam i za redukciju vode – u 21. vijeku, u gradu koji leži na vodi. I tako dok građani nemaju vode, dok cijena vode raste, vlasnici kafića, ugostiteljskih objekata, u tom istom centru grada, porez iz kojeg bi se trebala finansirati, između ostaloga, i popravak vodovodne mreže, uopšte ne plaćaju. Ili plaćaju koliko smatraju da je adekvatno.

Naredni dan sam odlučio da potražim način kako i gdje i kako se utaja poreza može prijaviti te sam otišao na web stranice Poreske uprave entiteta Federacija Bosne i Hercegovine. Nemalo me je iznenadilo da Poreska uprava, deklarativno i po definiciji orijentisana prema inspekciji i sankcionisanju poreske utaje, na svojoj web stranici posjetiocu uopšte ne nudi opciju, link, dugme, broj telefona info-linije putem kojeg građani mogu prijaviti nepravilnost. Prijava utaje poreza uopšte ne postoji kao poziv – poruka – apel građanima.

Informacija šta i da li neko, kada, kako i na koji način unutar poreske inspekcije reaguje po osnovu prijave također ne postoji. Vrlo čudno, neprirodno, ukoliko je Poreska uprava i poreska inspekcija orijentisana ka maksimizaciji kontrole primjene zakona o poreskim obveznicima. A trebala bi biti, zar ne?

Rade malo ili nimalo

Poslao sam upit, sa nekoliko pitanja o stvarima koje su me interesovale, kao što su broj inspektora koji rade, kako rade, ko ih i kako i po čemu ocjenjuje, upitom o tome da li Poreska uprava ima saznanja o praksi ugostitelja – izdavanju “narudžbi” umjesto računa te još drugim elementima koji su me interesovali.

Odgovor sam dobio vrlo brzo i profesionalno od službe za odnose sa javnošću. Jedna od informacija je bila o skoroj akciji izvršenoj u periodu od 15. do 21. jula 2013. godine, gdje su, za šest dana, inspektori Porezne uprave Federacije izvršili ukupno 242 kontrole obveznika fiskalizacije i zbog utvrđenih nepravilnosti privremeno zapečatili 25 objekata. Kako kažu, zbog utvrđenih nepravilnosti, izdata su 203 prekršajna naloga sa visinom izrečenih novčanih kazni u ukupnom iznosu od 335.670 konvertabilnih maraka (oko 170.000 eura).

Od ukupnog broja prekršajnih naloga, 80 je izdato zbog nepoštivanja odredbi Zakona o fiskalnim sistemima, 44 su izdata zbog nepoštivanja odredbi Zakona o doprinosima, 48 zbog angažovanja neprijavljenih radnika i 27 zbog rada bez odobrenja. U toku kontrola u 57 objekata zatečen je 81 neprijavljeni radnik.

Dnevni prosječni koeficijent poreskog inspektora je 0,30. Ne baš efikasno, složićete se.

Također sam tražio i informaciju o broju inspektora te dobio informaciju kako Poreska uprava nema dovoljan broj inspektora te da ih sada ima 130. Zanimljivo je da, ako saberete brojeve pojedinačnih prekršajnih naloga, ctiranih iz dopisa Poreske uprave Federacije sa gore navedenom sumom, vidjećete da je zbir zapravo 199, a ne 203, kako se navodi. Ali, prijava-dvije gore-dole nije problem. Nije li tako?

Iako cifra od 335.670 KM izrečene kazne izgleda velika, biće zanimljivo analizirati je i staviti u kontekst. Ukoliko ima 130 inspektora koji su izvršili u period od šest dana, 242 kontrole, to znači da je jedan ispektor izvšio 1,8 kontrola, dakle nepune dvije. Ukoliko uzmemo da je akcija trajala šest dana, to znači da jedan ispektor u toku jednog dana ne da ne izvrši jednu cijelu kontrolu, niti pola kontrole, nego ravno 0,30 kontrole objekta, odnosno poreskog obveznika. Tačnije, za jednu kontrolu objekta ili poreskog obveznika trebaju mu puna tri radna dana. Dnevni prosječni koeficijent poreskog inspektora je 0,30. Ne baš efikasno, složićete se.

U 242 kontrole izdate su 203 prekršajna naloga, što znači da je odnos poreskih prekršaja po ovom uzorku u Bosni i Hercegovini vrtoglavih 83 posto. Dakle, manje-više niko i ne poštuje zakon o porezima, što ide u prilog tezi kako je naša zemlja nepravično izostavljena sa liste poreskih rajeva na svijetu.

Kazne simbolične

Kako, koliko i da li se kažnjavaju poreski prestupnici? Informacija iz Pporeske uprave Federacije kaže da se, u skladu sa Zakonom o fiskalnim sistemima, za neevidentiranje prometa putem fiskalnog uređaja i neizdavanje fiskalnih računa izriču novčane kazne, koje su propisane u visini od 2.500 KM do 20.000 KM (1.250 do 10.000 eura) za pravna lica, od 1.000 KM do 3.000 KM (500 do 1.500 eura) za odgovorno lice u pravnom licu te od 3.000 do 10.000 KM (1.500 do 5.000 eura) za poduzetnike. No, kolike kazne se naplaćuju u stvarnosti za neizdavanje fiskalnog računa?

Sistem, iako deklarativno okrenut prema sankciji utaje poreza, utaju poreza zapravo stimuliše.

Ako su izrečena 203 prekršajna naloga, u ukupnom iznosu od 170.000 eura, to znači da je prosješna izrečena kazna 1.653,54 KM (oko 830 eura). Ipak, 830 eura kazne za bilo koji objekat u Sarajevu, pa i Gornjem Vakufu, sigurno neće zaustaviti praksu utaje poreza. Razlog – taj iznos ti isti objekti mogu zaraditi istom praksom u roku od tri dana, a posebno vikendom. Dakle, sistem, iako deklarativno okrenut prema sankciji utaje poreza, utaju poreza zapravo stimuliše.

Pošto je tema interesa fiskalni računi, nešto tačniju sumu prosječne izrečene kazne objektu za neizvršeno izdavanje računa možemo saznati ukoliko iz totalne sume prekšraja i novčane kazne uzmemo u obzir samo one koje se odnose na fiskalne račune. Naravno, pod pretpostavkom da su prosječne kazne za različite prekršaje iste ili slične.

Tako su u 203 prekršajna naloga oni za fiskalne račune, njih 80, zastupljeni sa 39 posto. Ako uzmemo da su jednako reprezentovane u totalu kazni, onda ćemo doći do podatka da je cca 130.911 KM (oko 65.00 eura) kazne izrečeno za ovu vrstu prekšaja. Ako tu sumu podijelimo sa 80 kaznenih prijava, ispostavi se da je prosječna kazna za neizdavanje fiskalnog računa iznosi 1.636 KM (oko 82 eura). Što je skoro 1.000 KM (oko 500 eura) niže od deklarisane minimalne kazne od 2.500 KM oko 1.250 eura). Čak i da je bitno više od prosječnog iznosa, daleko je ispod kazne od npr. 20.000 KM (oko 10.000 eura), koja bi, pretpostavljam, bila efektnija od ove od 2.500 KM (oko 1.250 eura).

Nelogičan sistem

Koliko brzo jedan kafić u Sarajevu, ovaj iz moje priče, preko puta Narodnog pozorišta, može da zaradi 1.636 KM (oko 820 eura) samo ne izdavajući račun također je vrlo lako izračunati. Za kaznu od 1.636 KM (820 eura) na utaji poreza od 17 posto potreban mu je promet od samo 9.623 KM (oko 480 eura). Za bilo koje prometno mjesto u bilo kojem gradu ta računica se itekako isplati, jer taj promet mogu napraviti u jednom danu.

Poreski sistem ne samo da šteti ekonomiji i omogućava bogaćenje pojedinaca, nego je sistemski nekorektan prema kompanijama koje ne posluju u segmentu ugostiteljstva.

Pored toga što je, kako vidimo, poprilično nelogičan, poreski sistem i takva situacija ne samo da šteti ekonomiji, omogućava bogaćenje pojedinaca, nego je sistemski nekorektan prema kompanijama koje ne posluju u tom segmentu te nemaju načina da izbjegavaju PDV – kompanijama koje posluju u B2B segmentu.

Po toj logici, onda se nekom investitoru, poduzetniku, bilo kome ko razmišlja o otvaranju posla, više isplati otvoriti, recimo, buregdžinicu ili fastfood objekat, kafić ili pekaru, nego fabriku ili neku drugu kompaniju, jer sa kompanijom mora poslovati kroz fakture i plaćati PDV, a sa kafićem i buregžinicom, kako vidimo, ne mora. Kao u raju. Poreskome, naravno.

Imam ideju za novi business, šta mislite koji? Buregdžinicu, naravno. Isplatiće se.

Piše: Boris Cigler

Izvor: Al Jazeera