Primjedbe gostiju su zaista raznovrsne. Ovo je prvi od niza primjedbi gostiju. Prvi gost u istraživanju izjavio je što mu smeta.

Smeta mi:

  • kada mi pokušavaju uzeti kaput
  • kada mi bez pitanja toče još pića iz flaše koja stoji na mom stolu
  • kada ne stišaju/izbace bučne goste (uključujući cendrava derišta)
  • kada puštaju preglasnu muziku
  • kada uključe televizor, kojeg prokletog vraga televizor ima uopće raditi u restoranu?
  • kada tvrde da nešto ne može uspjeti onako kako ja tražim da pripreme i pitaju: “A, što ako ne bude dobro?!” – pa valjda znam zašto to tražim
  • kada gostu kažu da je “niko” (Ja: “Imate sojino mlijeko?” Konobar u X restoranu: “Ne, to vam tu niko ne bi pio.”)
  • kada ne promijene prljavi stolnjak, a često niti nadstolnjak, smještaju goste za klimave stolove
  • kada zaborave pola narudžbe, pola donesu krivo
  • kada na traženje običnog zelenog čaja bez arome breskve donesu zeleni čaj s aromom breskve
  • kada na traženje nekog pića koje se plaća i čaše vode (naručujem vodu i uz čaj i uz pivu) donesu to piće i flašu vode, i to Jane koja je gorka
  • kada na traženje njemačkog piva nude Bavariu
  • kada gostima za stolom donesu njihova jela s razmakom većim od par minuta

No, u većini slučajeva nemam problema s konobarima, ni u kafićima, ni u restoranima. Ako su negdje neljubazni, vise se ne vračam (osim ako netko vodi društvo van, ne tražim da promijeni kafić/restoran zbog mene.)

Konobari i gosti se ne mogu najbolje složiti niti oko ulaska u restoran. Kako izgleda njihovo različito viđenje za ovu situaciju iz perspektive konobara i gostiju svakako je zanimljivo za ćuti.

Konobari kažu slijedeće:

“Kod ulaska, gosti bi me trebali pitati gdje mogu sjesti, a ne samo sjedati, često i za stol na kojem je oznaka REZERVIRANO. Isto tako me ljuti kad ima puno lijepo postavljenih stolova, a oni baš sjedaju za jedini prljavi stol s kojeg su netom otišli gosti.

Gosti imaju sasvim drugačije viđenje za istu situaciju pri ulasku u restoran. 

Prvi gost:

“A zašto bi gost u nekom kafiću sjeo tamo gdje ga konobar BAŠ namjerava smjestiti? Gost ulazi, konobara često nema na vratima, nego je negdje… pa dolazi tek kad je gost sjeo. A (zamisli čuda) gost nije igračka na navijanje, da bi znao gdje bi konobar htio da gost sjedne.
Ako želim sjesti za stol s najboljim vidikom na more (na pr. na obali), a nije rezervirano, što onda? Sjest ću. Ako je prljav? Sigurno nije prljav zbog mene, nadam se da konobari ne očekuju da im se ispričavamo zbog toga.

I drugi gost je iznio svoje viđenje i očekivanja od konobara i restorana:

Kada uđem u restoran (ne ćevabdžinicu ili pizzeriju) očekujem:

  • da mi se obrati konobar koji je u tom trenu najbliži ulazu
  • Nakon što si kažemo dobar dan, i kažem za koliko osoba trebam stol ako nekog još očekujemo a nismo napravili rezervaciju, on daje svoje prijedloge koje ja prihvatim ukoliko mi odgovaraju (ako želim tiši stol, ili neki sa boljim pogledom, ili dalje od kuhinje) ili ga zamolim da predloži još nešto ukoliko prijedlogom nisam zadovoljna
  • da pribor za jelo bude vrhunski očišćen jednako kao i posuđe – i u boljim restoranima se desilo da sam vraćala beštek ili čašu – to mi je poseban užas
  • da mi predloži jelo ukoliko ga to zamolim, ako ga ne tražim pomoć znači da ću se snaći sama ili da imam na umu što mi se jede tog dana
  • da mi tijekom jela dođe i upita me da li je u redu, ali jednom, ne svakih pet minuta, ukoliko vidi da sam ostavila dosta hrane na tanjuru, da me upita što nije bilo u redu s jelom (e ovo još nisam doživjela iako sam to napravila nekoliko puta)

U restoranu uvijek ostavim napojnicu, čak i ako sam srednje zadovoljna, e sad o usluzi ovisi kolika će ona biti.
Ako je usluga bila besprijekorna, kao i hrana, jednostavno me sramota ne ostaviti dobru napojnicu ( cca 10% od računa)

Zanimljiva je i izjava konobarice koja je konobarila za vrijeme studija.

“Za vrijeme faksa sam konobarila, evo što me ljutilo:

  • kada gost uđe u kafić taman dok čitam novine
  • kada gost uđe u kafić taman dok marendam
  • kada gost uđe u kafić taman u mojoj smjeni
  • kada gost uđe u kafić”

Gost koji dugo radi kao gost rekao  je slijedeće:

“Oznaku rezervirano stavljate kako bi smanjili manipulativni prostor i goste zgurali u čim manji kako bi imali lakši pregled i s time i lakšu poslugi , da , ponekad je i stvarno rezervirano , što je, je

Gost sjeda tamo gdje je slobodno, istina treba poštovati natpis rezervirano, jer svaki gost ima svoj ugođaj u prostoru, stolovi su zbijeni po sistemu neka više stane , stolovi su okrenuti zbrda-zdola ,

Osobno tražim stol gdje se osjećam ugodno , pa ako takvog ne nađem , mijenjam restoran.

Konobar treba biti uvijek dostupan , nema sakrivanja iza pulta i korištenje nekog puš pauza , konobar mora prolazit među stolovima i gledati goste u oči , a ne sebi u njedra,
Ne gostu podvaliti , jer prevaren gost preveć košta , ne samo da neće više doći već će i svim svojim prijateljima i znancima ukazat na lošu uslugu

Zapamti , gosta je teško pridobiti , još teže zadržati , a izgubljeno povjerenje gosta je nepovratno. Cijene su velike i u tim cijenama je uključena i usluga , ukoliko izostane kvalitetna usluga gost je zakinut i prevaren
Ima još toga za cili dan , za sad je dovoljno

E, da za to što su sjeli za neuredan stol , stol se odmah po odlasku gosta sprema , a ako nisi stigao , znači da imaš mali broj konobara ,. zaposli još , ne moraš baš toliko zaradit , daj nešto i drugima

Jedan od gostiju koji rijetko ide po restoranima izjavio je:

“Ne idem baš u restorane, pa mogu ispričati samo o svojem dugogodišnjem iskustvu po kafićima.
Mrzim kad moram čekati, osobito kad sam u gužvi, naravno, ako nema nekog posebnog razloga za čekanje, na primjer gužva. To je ok.
Mrzim kad dođe ljutiti konobar/konobarica, nisam mu/joj ja kriv ako ima loš dan ili kaj već. A ne mora biti hiper veseo ili ne znam kaj, al barem da prikrije nezadovoljstvo. Već je i to super.”

Gosti imaju svoje viđenje i  o organizaciji osoblja i načinu na koji to gazde rade

“Dobar i obrazovan konobar sa šlifom ima cijenu i dostojanstvo , takvi se odmah ” razgrabe ” i obično imaju stalan posao u ” kvalitetnijim ” restoranima , za razliku gdje pohlepne gazde u nemiloj trci za brzom sezonskom zaradom , zapošljavaju kako koga nađu i što uhvate , takvi ”nazovi konobari” služe za sramotu struke i ugostiteljstva , ali gazdama to nije briga , malo ih plate , malo im rade , a gosti će doći , ako ne ovi razočarani , doći će drugi koje još nisu preveslali , a gostiju će uvijek biti , jer uvijek neko naiđe.

Gosti su rekli i što misle o gostima i stvarima koji im smetaju kod njih

“A sad što mi smeta kod gostiju:

  • pušenje
  • deranje (i pjevanje)
  • nestišavanje (ne izvodjenje iz restorana) cendravih derišta
  • puštanje cendravih derišta da trčkaraju okolo, smetaju drugim ljudima i zapliću se konobarima pod noge
  • žvakanje otvorenih usta
  • srkanje
  • kihanje, kašljanje, zijevanje bez stavljanja ruke ili maramice na usta

Ono sto još nisam imala nesreću vidjeti u restoranu ili kafiću, ali u SAD-u je popriličan problem: dojenje ili prematanje bebe u restoranu (i ne, nemojte mi govoriti kako i bebe moraju jesti za stolom, ljudima koji ne znaju pristojno jesti bez pljuckanja i podrigivanja nije mjesto u restoranu!)

Ono sto nažalost često vidim: odlazak iz wc-a bez pranja ili dezinficiranja ruku (ali uz obavezno popravljanje frizure i šminke) – i takvi ce dirati jelovnik prije mene

S gostima imam češće problema nego s konobarima, ali još se nisam odvažila zamoliti konobara da ih upristoji…”

Za kraj ovog blog posta jedan koristan savjet jednoga gosta

Dvije su stvari koje su mi osobito iritantne kod konobara, a one se ponavljaju svaki put.

  • prva se događa kad me dočekaju na vratima i smjeste me. uvijek dobijem neko mjesto koje bih okarakterizirao jadnim. prazan restoran, ne, on će mene kod wc-a smjestit. “oprostite, ne sviđa mi se to mjesto, je li ondje slobodno?” “&?%#$!(%# je, slobodno je” (s pogledom “ubacit ću ti nešto u juhu pa ćeš ti vidjet kak ti se ne sviđa mjesto koje ti ja odredim”)
  • druga stvar je kad me uvijek pitaju “jeste li za desert?” ;”ne bih, hvala, možda kasnije”. “imamo čokoladnu tortu, tiramisu bla bla…” čuj, nisam slijep ni glup, vidio sam na meniju što imate (barem se nadam), da hoću, tražio bih te. “a kavicu”. “ne, ni kavicu ne bih, hvala”

Općenito, sugestije bez da ih tražim su mi jako odbojne jer mi to ide u klasu uvaljivanja gostu onoga što mu zapravo ne treba. kao prodaja osiguranja. dakle “mogu li vam pomoći/preporučiti nešto” čini čuda.

 

+Napomena: U ovom tekstu su korištene originalne napisane izjave