Ugostiteljske priče – Od jutra do sutra

Ugostiteljske priče – Od jutra do sutra

Već pet godina bavim se ugostiteljstvom. Čim se probudim dolazim u objekat i u njemu ostajem dok se na zatvori. Na posao se ne mogu požaliti jer se ostvari lijepa zarada. Na poslu imam mnogo obaveza, naručujem robu, pratim stanje u kuhinji, nadzirem rad konobara i uvijek sam slobodan za razgovor sa klijentima, saradnicima i radnicima.

Ovo je sve teško stići, ali stigne se pošto moje radno vrijeme je „od jutra do sutra“. Posao volim i na ovakav život sam naviknut, ali na njega se ne mogu naviknuti moja žena i dijete. Dijete me ne viđa nikako a žena me vidi pred spavanje. Stalne pritužbe na moje odsustvo od žene morao sam nekako riješiti, objašnjavao sam ženi da se mora raditi, da se u današnje vrijeme ne može živjeti od ljubavi. Da bi ublažio sve te napade svake godine sam joj predlagao da ona i dijete idu na odmor i to na neka ekstra dobra mjesta. Međutim ona je to odbijala jer ja, kako je ona govorila ne „želim“ da idem s njima.

Zaista nije bilo da ne želim nego zaista nisam mogao. Ugostiteljstvo za koje sam se ja opredijelio zahtjeva zaista mnogo rada i pažnje. Kod mene se sva hrana sprema na drva, i to na starinske načine za pečena jela koristimo (peke), a za kuhana verige. Roba i repro materijal se nabavljaju od različitih dobavljača kojih ima par desetina. Vjerovatno već sada mislite da se ta ista roba može nabavljati od par ljudi odnosno firma. To je djelomično, ali samo djelomično tačno. Svi dobavljači u ponudi imaju sve, ali samo par stvari odličnih, a ja zahtijevam da sve bude odlično.

U objektu ručaju zaista različiti profili ljudi od običnih radnika do direktora i gradskih vjećnika. Cijene su pristupačne, a meni je vrlo različit tako da svako za sebe može naći nešto. Moja dostupnost svim mojim mušterijama, utemeljena je na starinskim običajima pravog domaćina. Ti stari odnosno pravi domaćini kada bi im došli gosti nisu pitali goste jesu li gladni nego su odmah iznosili da se jede, nažalost tih domaćina više nema ali bar mogu da ponudim svoje vrijeme za bilo kojeg mog gosta od najobičnijeg do najzahtjevnijeg.

Kao dijete roditelji su me učili da je porodica najvažnija, pa onda sve drugo. Počeo sam razmišljati šta bi moga da učinim da dobijem više slobodnog vremena. Jedan moj stalni kupac bavio se informatikom sa njim sam razgovarao o svom problemu i predložio mi je da sve malo osavremenim i moderniziram sa računarom i programom za rad, ja prvo nisam shvatio šta želi da mi kaže. Onda mi je on objasnio da ti programi zaista olakšavaju rad korisnicima, mene je interesovalo kako, jer znam šta rade obične kase (kucaju račune), a to što mi je on nudio za mene je bila kasa samo malo ljepša. Pokušavao je da mi objasni kako to funkcioniše, a ja sam mu rekao da dok ne vidim ništa ne kopčam, rekao sam mu dođji sutra poslije podne ponesi to pa ćemo vidjeti.

Čim je otišao mislio sam da nema ništa od toga, ali sačekao sam sutra. Zaista sutra poslije podne je došao sa laptopom i nekim printerima to je sve prikopčao i zovnuo me da pogledam. Pokrenuo je program na kojem su konzumacije bile prikazane u sličicama. Rekao mi je da svaki konobar ima svoju karticu i da se tako svačiji promet posebno bilježi. Sva roba koja dolazi se unosi u program, a kako konobari kucaju ona se skida sa stanja, čak me program i upozori koje robe mi fali da je naručim. Bio sam zaprepašten, nisam mogao da vjerujem kako je jednostavno i dobro, odmah sam naručio opremu i rekao mu da unese moje proizvode. Program je vješto razdvajao narudžbe za kuhinju i šank i po mjestu konzumiranja(dostava, konzumiranje unutar objekta). Sada sam mogao isporučivati i fakture firmama čiji su radnici jeli kod mene. Svima je bilo lakše, sve ostaje zapisano, kada se desi neka greška odmah se može utvrditi do koga je i raditi na popravljanju tih stvari.

Nakon dva mjeseca rada sa programom dok su se svi preuzeli svoje uloge već sam primijetio kako sam na neki način postao višak i sada imam više slobodnog vremena koje obavezno provodim sa familijom. Napokon me i dijete upoznalo, a možda na ljeto i ostavim radnju na 15ak dana i odem na odmor.